NesaDeBeli - Lovac na sreću
Ako nemaš dovoljno sreće, znaj da si naišao na ljude koji ti žele pomoći.
Ukoliko imaš sreće, ostani i pomozi ostalima koji je nisu našli.
Bilo da ostaneš ili da odeš, ja ti želim da imaš uvek dovoljno sreće.
NesaDeBeli - Lovac na sreću


 
PrijemPortalČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi
Zadnje teme
» Slika za novi forum
Pon Okt 03, 2016 10:11 am od NesaDeBeli

» Sest pesama
Pet Mar 11, 2016 12:37 pm od NesaDeBeli

» Supstance i industrijski preparati koji pomažu razvoj ćelija raka
Uto Apr 16, 2013 1:07 pm od NesaDeBeli

» Preparati koji pomažu u borbi protiv tumora
Uto Apr 16, 2013 1:04 pm od NesaDeBeli

» Biljke koje pomažu u borbi protiv tumora
Uto Apr 16, 2013 12:26 pm od NesaDeBeli

» Rak iz mog ugla
Uto Apr 16, 2013 12:18 pm od NesaDeBeli

» Program Stranka Debelih Srba ( u izradi, potrebna pomoć )
Sub Jan 07, 2012 11:40 pm od NesaDeBeli

» Poučne priče s raznih strana sveta
Čet Jun 23, 2011 11:47 am od NesaDeBeli

» Link Lolicka
Sre Apr 27, 2011 1:54 pm od NesaDeBeli

Navigacija
 Portal
 Indeks
 Lista članova
 Profil
 FAQ - Često Postavljana Pitanja
 Traži
Forum
Traži
 
 

Rezultati od :
 
Rechercher Napredna potraga
Socialni obeležak stranice
Socialni obeležak stranice digg  Socialni obeležak stranice slashdot  Socialni obeležak stranice yahoo  

Bookmark and share the address of NesaDeBeli - Lovac na sreću on your social bookmarking website

Delite | 
 

 Zvonimir Golob

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
NesaDeBeli
Admin
avatar

Posts : 472
Reputacija : 1
Join date : 26.02.2010
Age : 49
Location : Aleksandrovac

PočaljiNaslov: Zvonimir Golob   Ned Nov 28, 2010 12:50 pm

Ruža


Ogolio sam te kao ružu
da bih ti vidio dušu
a nisam je našao.
Ali sve uokolo
obzorje, zemlja i more,
sve do beskraja,
ispunilo se mirisom,
neizmjernim i živim.

-------------------------------

Tako pada sjekira


Govori se da dolazi vrijeme studeni,
praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći
dvostruku šumu i gusta kiša
dira svojim hladnim jezikom
čelo zemlje. Budi tu, pored mene,
kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio
ono što me očekuje. Dati i uzeti,
ista riječ u koju ulazi ljubav
kao u postelju.
Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti,
kome ljubav ako ne onima
koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek
srce zemlje?
Kao da nisam rođen, kao da sam već umro
skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja,
u groznici bilja, u vodi ili zraku
koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš.
Govori se da stiže vrijeme studeni,
ali sudbina sviju samo je moja sudbina,
a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve
samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim
da bi postojalo sve što vidim:
mravi sa svojim primjerom koga se plašim,
zvonjava, hljeb, miris žene,
nago voće bez posljedica, neka znanost,
nesreća, bol ili zvuk trube u blatu,
da bi postojao svijet, historija ili poljubac
i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo
zvono, moje područje ograđeno žicom
uz koju se uspinje
talas neba.
Govori se da stiže studen, vrijeme praznine,
ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi
ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana
tiši nego dok sam govorio
riječi koje jedino ti nisi čula.
Tako se ruši stablo drvosječa.
Tako pada sjekira.
Tako snijeg koji čekam!

--------------------------------------------------

Tvoj dio zraka


Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajednickom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živis i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.

Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve sto si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.
__________________

Tijelo žene

Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...
(Pablo Neruda)

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

---------------------------------------------

Između mnogih prolaznika


Žalim te, smrti, koja ćeš po mene doći
jednoga dana. Što ćeš zateći,
što naći u ovoj odjeci, koju vijest
o događaju već davno zaboravljenom, u ovoj sobi
zidova odviše visokih koju napusti dječak
da bi bacio svoj ognjeni kolut
na grlić boce nekog sajma? Nepomičnu prazninu
ti ćeš ispuniti svojom, ali ako meni
nije bilo dovoljno što će tebi
ovo što je preostalo? Hladna koža guštera
koju ću ostaviti mirnu da leži, poslije svega,
na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem
ono što ti prihvaćaš, hoće li to biti
gubitak ili časna trgovina kad već danas znam
koliko je preostalo? Žalim te, smrti,
jer ćeš biti prevarena i bit će potrebno
da se ponovo nađe što sam izgubio
idući prema tebi. Već vidim
kako oklijevaš ponavljajući da si u pravu, vidim
onaj neodlučni pokret rukom
koja drži sječivo noža i preostaje mi
samo da se nasmiješim znajući
da ću ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te,
jer mnogo sam obećao što ne mogu ispuniti
izgovarajući svako tvoje ime na stotinu načina
jednako stvarnih. I ti ćeš
saznati što znači nada svakoga dana.
Ostat će samo sjena pognuta u mraku
do nogu onih koji ti već umirući domahuju,
meso i krv u kojima ćeš ti živjeti
poslije mene. Žalim te, smrti,
jer već sada mogu da vidim tvoje djetinje lice
između mnogih prolaznika na vratima Stanice
i srdžbu na koju ja nisam imao pravo,
dok nestrpljivom rukom prevrćeš
ono sto je preostalo:
nekoliko nesuvislih riječi koje su stajale
poput zida
između svijeta i mene, malo
prašine i mrvica duhana, mapu
nekog izmisljenog grada, sliku žene
koja spava na jutarnjem suncu, mrlje
tinte na noktima koji jos rastu
i postelju sa koje silazim, smijući se,
dok tragaš za srcem o kome ne znam ništa
i nalaziš
samo prazan prostor
u kome još uvijek
odjekuje udarac groma.
__________________
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://nesadebeli.createforum.eu
NesaDeBeli
Admin
avatar

Posts : 472
Reputacija : 1
Join date : 26.02.2010
Age : 49
Location : Aleksandrovac

PočaljiNaslov: Re: Zvonimir Golob   Ned Nov 28, 2010 12:52 pm

Ljubavi moja

Ljubavi moja. Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.

Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kišno ljeto, godina, grana trešnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti križ. Gorčina,

prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim
nagi plač što ispunjava moja usta.

Ljubavi moja, uzdrhtala na kiši, ona
koja spava na mojoj postelji, prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje više
to što sam stvorio i to što me napušta.

I moju žeđ sa tragovima bezumne soli.
__________________


Obična pjesma

Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.

Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajuć' glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo
dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.
------------------------------------------------

Amuleti


1.

Čekam te, srce moje,
nadglasan tišinom,
od sebe samoga proklet.
Iz kojih dubina ovaj glas,
to tijelo tako teško
i čežnja tako stvarna?

2.
Nema više
zamrzlih ptica
na granama
što se otkrivaju,
ni slučajnih prostora,
ni žalosti
u srcu koje te pronalazi.

3.
Okus naranče u toplom svitanju,
tamo iza dobrote što dijeli
kolijevku od prašnog
spomenika ljubavi.

4.
Ono što ostaje na kraju
to je uvijek gorčina
sada gola i stvarna
kao plamen
na kome gore
naivne suze djetinjstva.

5.
Volim darivanja
jer me napuštaju
nalik šljunku
i pijesku sa obala.

Ja sam onaj drugi
a ti već pretvaraš
ruke u ruke
odsutne zauvijek.
__________________

Ti si vatra


Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
nož hladan i oštar u preponi mjeseca,
riječ koje nema, i smrt,
igra žalosna koju još nismo naučili.

Ne mislim više na očajnu travu,
ni krikove kamena užasnih poljubaca,
još jednom se plašim da ne zatvore vrata
tisućama konja koji se plaše sna.

Svi koji su zaboravljeni u mraku
traže svoje ruke u utrobi hijena
i samo jedan prekrasan pastir
naći će stado izgubljenih mravi.

Jedna žena plače u kutu.
Tko će staviti zemlju na njena usta?
Tko sklopiti oči opreznim školjkama
rukom od stakla, pijeska i cesera?
--------------------------------------------

Ime ljubavi


Njeno je ime
izmišljeno na sajmu,
tamo se prodaje i kupuje,
tamo se mijenja za zdjelu leće.

Ljubav se lažno predstavlja.
Njena usta otimlju hranu,
ne poljupce,
njeni se zubi zatvaraju,
ne u ljubavi.

Zvijezde?
Na fotografiji, u tuđem spomenaru.
Snovi?
U zavadi, iako sanjani
na istoj postelji.
Jedno, dvoje ?
Ne u jedinstvu i okrenuti
ravnodušnim licem
vlastitom zrcalu.

Sjećanje, čega se sjeća?
Pamti praznina
ispunjena sama sobom.
Studen, sumnja, samoća,
tako se ljubav zove zaista,
ako ne pristaje više
na ime koje nosi,
izmišljeno da prevari
ili da ubije.
__________________

Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://nesadebeli.createforum.eu
 
Zvonimir Golob
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Meša Selimović

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
NesaDeBeli - Lovac na sreću :: Lepa književna dela-
Skoči na: